U jednom malom selu živjela je obitelj – otac, majka i sin. Skromni, povezani s prirodom, živjeli su od onoga što im zemlja pruža, pazeći da ne naruše njezin sklad. Jednog dana, na putu do polja, dječak je susreo prijatelja i ispričao mu nešto što ga se duboko dojmilo: „Moj tata ima pčele. Danas mi je pokazao koliko je meda skupio ove godine. Kada je otvorio kantu, na vrhu su bile tri male pčelice – potpuno zalijepljene od meda.
Pitao sam ga možemo li im pomoći, ali rekao je da im nema spasa, da su to jednostavno gubici koji se događaju. Ipak, nisam odustajao. Zamolio sam ga da ih barem izvučemo i skratimo im muke. Na kraju je popustio. Izvadio ih je i stavio u malu posudicu vani. Nakon nekog vremena primijetili smo da su se druge pčele okupile oko njih – čistile su ih, skidale med s njihovih krila i tijela. Vratili smo se kasnije – i sve tri pčelice su odletjele. Preživjele su jer druge pčele nisu odustale od njih.“
Ova jednostavna, a snažna priča podsjeća nas na umijeće življenja – na važnost da ne dopustimo da nas brzina današnjeg života proguta. Da ne dopustimo da nas težina današnjeg života toliko pritisne da ne možemo disati. Da budemo svjesni svega što nam otima dragocjeno vrijeme koje možemo kvalitetnije provesti s obitelji.
Pogledajte si vrijeme provedeno na mobitelu dnevno, koliko bi se to moglo smanjiti, smanjiti gledanje TV-a, a povećati čitanje knjiga. Kad djeca vide vas u nekim drugim aktivnostima koje ne uključuju gledanje u ekran i ona će s vremenom slijediti vaš primjer. Naše dane često živimo kao da smo vozači Formule 1 – stalno u pokretu, u žurbi, s kratkim zaustavljanjima samo da natočimo malo goriva i jurimo dalje. U toj brzini zaboravljamo zastati. Zaboravljamo osjetiti dan. Zaboravljamo pogledati pčele koje jedna drugoj pomažu, dok i same jedva dišu.
Kad jednom postignem to i to, bit ću sretan…
Sjetite se svojih želja i očekivanja prije pet godina. Tada je izbila pandemija koronavirusa, koje se skoro pa nitko niti ne sjeća danas, a toliko je utjecala na našu svakodnevicu. Tada je jedina želja bila da svo to ludilo čim prije prođe. Kaže jedna narodna poslovica da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Znači li to da ljudi mogu biti jednostavni jedino kad im je teško?
“Ne postavljajte uspjeh kao cilj. Što više radite, više će vam promaknuti. Jer uspjeh, poput sreće, ne možete uvjeriti u nešto: on se mora dogoditi; a to se događa samo kao posljedica osobne posvećenosti svrsi većoj od nas samih i kao nuspojava predaje drugoj osobi, osim nas samih." (Viktor E. Frankl)
Nekada smo maštali o životu koji danas imamo. Koji danas živimo. Govorili smo: „Kad jednom postignem to i to, bit ću miran, bit ću sretan.“ A kad to postignemo – sretan trenutak već je prošao i čini se kao da za nečim novim moramo jurcati.
Zašto nam je teško biti jednostavni? Zašto mislimo da moramo stalno biti u pokretu, zauzeti, učinkoviti, zabavljeni? Kao da se bojimo trenutka tišine – onog trenutka u kojem bi se možda pojavilo pitanje koje nas plaši: Živim li stvarno svoj život, ili samo ispunjavam očekivanja drugih? Živim li život kakav propagiraju influenceri na društvenim mrežama ili ipak shvaćam da svatko od nas ima svoj put, svoj komadić sreće koji mu nitko ne može oduzeti?
Najveće umijeće življenja – biti podrška drugome, dok zajedno učimo letjeti
Često se pravo buđenje dogodi tek kad nas život naglo zaustavi. Srčani udar, teška dijagnoza, gubitak posla, iznenadni lom – i odjednom vidimo sve drugačije. Promijenimo posao, okrenemo se obitelji, vjeri, prirodi, smislu. Počnemo cijeniti male stvari. Pronalazimo vrijeme tamo gdje ga do jučer nikako nije bilo.
Pravo pitanje je zašto čekati da nas tragedija nauči što je važno? Zašto ne bismo već danas odlučili promijeniti smjer – nježno, ali odlučno – i živjeti ono što osjećamo da ima smisla? Živjeti u skladu s našim vrijednostima koje možda nisu „in“, a za koje osjećamo da nam pomažu u potrazi za smislom vlastitog života.
Ponekad nam je samo potrebno da nas netko „izvadi iz kante“ – da prepozna da smo zapeli, da nas sasluša, da nas podsjeti da vrijedimo. A ponekad, to trebamo učiniti sami – priznati si da ne možemo sve sami, da nam treba podrška.
To nije slabost, to je prvi korak prema istinskom životu. Prva stepenica promjene. Jer kad jednom stanemo na noge, kad se očistimo od „ljepljivog meda“ svojih strahova i sumnji, i sami postajemo pčele koje mogu pomoći drugima. A to je možda i najveće umijeće življenja – biti podrška drugome, dok zajedno učimo letjeti.
Ako danas osjećaš da si zaglavljen, da ti je život težak, da nemaš snage – znaj da nisi sam. Život zuji oko tebe, pun je smisla i prilika da se ponovno pokreneš. Ponekad je dovoljno samo pružiti ruku. Jer baš kao i one tri male pčelice – svi mi možemo preživjeti i ponovno poletjeti, ako nismo sami.
Matej Čuljak
Vaš psiholog
