U jednoj poučnoj priči o situaciji kada nas ugrize zmija postoji jedna snažna metafora - ako nas zmija ugrize, većina ljudi neće stati, „izvući otrov“ i spasiti se. Umjesto toga, počet će hvatati zmiju kroz travu – ljutiti se, tražiti pravdu, objašnjenje i osvetu. Ista stvar događa se u našem pozivu – bilo da smo odgojitelj, učitelj ili stručni suradnik. Zašto?
Kao odgojno-obrazovni djelatnici svakodnevno radimo odgovoran i emocionalno zahtjevan posao. Ponekad nas “ugrize” nezadovoljni roditelj – kritika, pritužba, negativan komentar na grupi ili društvenim mrežama. Umjesto da se usredotočimo na ono što možemo promijeniti – svoj rad, odnos s djecom i vlastiti profesionalni razvoj – često upadnemo u zamku hvatanja zmije.
Prelazimo po komentarima na društvenim mrežama, prepričavamo situaciju kolegama, razmišljamo o tome danima, a ponekad i tjednima. Od jedne situacije sami sebi često zakompliciramo život i učinimo da se nakon toga sve vrti upravo oko te jedne situacije, mada i sami znamo da smo mi više od samo te situacije. Greška se može dogoditi svakome, neki propust, neka nepažnja koji mogu dovesti do narušenog odnosa povjerenja na relaciji odgojitelj – roditelj. Primjerice, jedna od situacija koje mogu ozbiljno narušiti povjerenje između odgojitelja i roditelja je bijeg djeteta iz vrtića.
To je izuzetno stresna situacija koja se može svakom vrtiću dogoditi, posebno kod spajanja odgojnih skupina kada matični odgojitelji nisu sa svojom odgojnom skupinom. U toj kombinaciji „drugih“ odgojitelja i dječje znatiželje i izazova dogodi se propust zbog odgojiteljske nepažnje. Roditelj u takvoj situaciji također ima pravo na svoju reakciju i mi se moramo znati nositi s njom profesionalno. Vidjeti što smo mogli bolje, kako je uopće došlo do problema i na koji način smo mogli bolje ili više kako se to ne bi više ponovilo. Ovo su također i situacije u kojima roditelje podsjećamo na obostrani profesionalni odnos.
Odgojitelj je taj koji mora postaviti granicu – ne mora odgovarati na svaku kritiku niti se opravdavati. Dobar odgojitelj nije onaj kojeg svi roditelji vole, već onaj kojeg djeca pamte kao sigurnu i poticajnu osobu. Jer na kraju dana, mi smo tu zbog djece, ne zbog roditelja. Očekivano i ljudski je da nas te situacije pogode na osobnoj razini, da nas potaknu na svojevrsnu introspekciju. Na razgovor u četiri oko s matičnom kolegicom koji možemo iskoristiti da si kažemo nešto što možda prešućujemo već neko vrijeme. Možda čak i razgovor s nekim od kolega u stručnom timu.
No takve situacije služe također i da si istovremeno osvijestimo sve ono dobro što radimo, da si odamo priznanje da „nije sve tako crno“ jer sigurno imamo u svakom danu puno više situacija u kojima možemo biti ponosni na sami sebe, samo u brzini svakodnevice ne stižemo sami vrednovati upravo ta mala, svakodnevna postignuća. A trebali bi, jer na njima se gradi uspjeh.
Treba li jedan negativan komentar nadglasati deset pozitivnih iskustava u vrtiću?
Činjenica je da većina roditelja koji su zadovoljni radom vrtića i odgojiteljima to neće tako često javno objavljivati. Oni su zahvalni i sretni što imaju odgojitelje uz koje se njihovo dijete osjeća sigurno i nemaju potrebu o tome pisati javno. Dovedu ujutro dijete, kulturno pozdrave, odu na posao, vrate se po dijete, odi u park, kuhaju ručak, uživaju u danu koji im je ostao na raspolaganju.
Nisu opterećeni pisanjem komentara na internetu i društvenim mrežama jer su zadovoljni. Nemaju potrebu javno hvaliti svoje odgojitelje, nego vam to svaki dan na svoj način u osobnom kontaktu daju do znanja. Međutim, ona manjina koja je nezadovoljna nečim – često iz vlastitih razloga, stresa, nerazumijevanja ili nerealnih očekivanja – vrlo glasno i uporno piše, žali se i na neki način blati rad odgojitelja.
Ponekad nam se čini da jedan negativan komentar može nadglasati deset pozitivnih iskustava, mada i sami znamo da to nije tako. Samo što nam to negativno „odzvanja“ u glavi. U takvim trenucima odgojitelj treba biti dovoljno čvrst i zadržati svoju profesionalnosti. Vjerovati u sebe i vrijednost svog rada. Jer ako dopustimo da nas svaka zmija odvuče u travu, brzo ćemo izgubiti snagu i radost koju ovaj poziv nosi.
Kontinuirano usavršavanje i profesionalni razvoj najbolji su odgovor na kritiku.
Svaka primjedba, čak i ona nekonstruktivna, može biti poticaj da budemo još bolji – ali nikada razlog za razmišljanje o odustajanju od poziva. Daleko od toga da smo mi savršeni, sigurno nismo. Imamo svoje bolje i lošije dane, kao i svi drugi. Ali radimo jedan od najvažnijih poslova u društvu – oblikujemo temelje dječje ličnosti. To je odgovornost, ali i velika privilegija koju svojim svakodnevnim radom trebamo opravdati.
„Odgojitelj mora imati duboku vjeru u dijete i još dublju vjeru u sebe. Jer samo miran i samopouzdan odgojitelj može stvoriti okruženje u kojem dijete može procvasti.“ (Marija Montessori)
Matej Čuljak
Psiholog mentor
