Iz dnevnika vrtićkog psihologa: Zašto su nove generacije djece intelektualno naprednije, a emocionalno nezrelije od prethodnih?

Emocionalni razvoj jedan je od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti. Određen je djelomično nasljeđem na koje ne možemo puno utjecati, no također vrlo važnu ulogu ima socijalno okruženje (odgoj) jer dijete najvećim dijelom uči modeliranjem. Neka djeca emocionalno ranije sazrijevaju od druge djece, dok nekoj djeci treba više vremena. Moramo uzeti u obzir kako se sve razvojne vještine međusobno isprepliću i utječu jedna na drugu.

Ako dijete na spoznajnom nivou zaostaje ili ima određene poteškoće, primjerice poteškoće pažnje, učenja i sl. ili se pak na motoričkom području suočava s određenim izazovima, to može izazvati zaostajanje na drugim područjima, primjerice komunikacijskom ili socio-emocionalnom i obrnuto. Iz interakcije s članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima u kombinaciji s dječjim urođenim temperamentom, djeca razvijaju sposobnost regulacije emocija. Osim roditelji, i drugi koji se nalaze u djetetovoj bližoj okolini, služe djetetu kao uzori koje dijete oponaša. 

Dijete na taj način uči prepoznavati i izražavati vlastite emocije, a onda i uspostaviti adekvatnu kontrolu nad njima, odnosno uči se samoregulirati. Roditelji koji se previše zaštitnički odnose prema djetetu, previše kontroliraju i upozoravaju dijete, takozvani ‘helikopter roditelji’, koji iz vlastitih strahova djeci ne dopuštaju da steknu određena iskustva ili pak roditelji koji umjesto djeteta preuzimaju previše odgovornosti i rade stvari koje ono može samo umjesto njega, šalju djetetu poruku da ono nije dovoljno veliko, nije dovoljno sposobno i ne može neke stvari odraditi samo.

Takvi roditelji prvenstveno trebaju sebi osvijestiti vlastite emocije i obrasce ponašanja prema djetetu, da bi mogao razumjeti dijete. To je onaj trenutak u terapijskom odnosu kada dijete ide u dobrom smjeru, a sada je vrijeme da i roditeljima objasnimo u čemu leži osnova cjelokupnog problema, mada tu riskiramo da nam roditelj zbog svoje nemogućnosti prihvaćanja svojih obrazaca koji loše djeluju na dijete, to isto dijete izvuče iz terapijskog procesa. 

Jer ako roditelji kao najvažniji modeli sami ne reagiraju adekvatno na djetetove potrebe, na neke socijalne zahtjeve, ako potiskuju emocije ili ih sami ne znaju kontrolirati, gledajući njih dijete ne može razviti očekivani stupanj emocionalne zrelosti. Dijete se uvijek adaptira na okolinu, onako kako najbolje zna jer nam je evolucijski određeno da se prilagođavamo okolini zbog imperativa za preživljavanje.

Uslijed neadekvatnog roditeljskog ophođenja s djetetom, ono može postati buntovno i neadaptirano, što također ima funkciju zaštite, preživljavanja, obrane i očuvanja vlastitog ja samog djeteta. Tada se roditelji trebaju pitati kakvu svrhu ima određeno djetetovo ponašanje, odnosno što dijete time dobiva. Na taj način se mogu pronaći uzroci dječjeg ‘nezrelijeg’ ponašanja.

Zašto su neka, inače vrlo inteligentna djeca emocionalno nezrela?

Često je slučaj da djeca budu vrlo uspješna u savladavanju gradiva, no svejedno imaju određene poteškoće u školskom okruženju, primjerice, ne snalaze se dobro u odnosima s vršnjacima ili pak vrlo burno reagiraju na neuspjehe - rasplaču se kada nije po njihovom, budu agresivna kad izgube u igri. Za takvu djecu često kažemo da su pametna, inteligentna, sposobna, no njihovo emocionalno sazrijevanje ne prati ono spoznajno. Za takvo dijete često čujemo da je emocionalno nezrelo.

Emocionalna zrelost djeteta ovisi o njegovoj emocionalnoj inteligenciji. Ove pretpostavke podupiru i moja testiranja djece predškolske dobi, gdje se određeni niz godina pokazuje jedan trend, a to je da su nam generacije koje dolaze intelektualno naprednije od onih prethodnih, dok su emocionalno nezrelije od prethodnih i to nije nešto što bismo trebali olako shvatiti. 

Ljudi koji su visoko na rezultatima matematičke inteligencije i nisko na skalama emocionalne inteligencije su ljudi koji uglavnom nisu empatični prema drugima. Empatija omogućava prepoznavanje i razumijevanje tuđih osjećaja te reagiranje na tuđe osjećaje adekvatnim emocionalnim odgovorom. Upravo je empatija temelj prosocijalnog ponašanja i omogućava nam povezivanje s drugima i stvaranje kvalitetnih odnosa. Za empatičnu osobu kažemo da je sposobna sagledati situaciju iz tuđe perspektive, ‘staviti se u tuđe cipele’.

Ta mogućnost zauzimanja tuđe perspektive ukazuje na potpuno razvijenu sposobnost razlikovanja vlastitih od tuđih emocija i unutarnjih stanja te se postepeno razvija. Već u dobi od 3 godine kod djeteta se javljaju prvi znakovi brige za drugoga. Dijete počinje prepoznavati afektivno stanje druge osobe, najčešće roditelja, može osjetiti, primjerice, majčinu tugu, zabrinutost, ali nije još dovoljno kognitivno razvijeno da bi moglo razumjeti i adekvatno reagirati na te osjećaje.

Važno je da roditelj reagira na djetetove potrebe i osjećaje, da ga ne zanemaruje, da ga sluša i uvažava. Ta vještina aktivnog slušanja, prisutnosti u sadašnjem trenutku i reflektiranja tuđeg osjećaja naziva se empatičko reflektiranje. Najprije primijetimo djetetovu emociju, zatim postavimo granicu, a onda možemo naći neku alternativu kako bi dijete umirili i dali mu do znanja da ga uvažavamo. 

Za kraj, samo podsjetnik na pet osnovnih dimenzija koje spadaju u emocionalnu inteligenciju:

1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama – prepoznavanje vlastitih emocija, razumijevanje uzroka zbog čega se tako osjećamo, svijest o vlastitim kapacitetima, odnosno jakim stranama i ograničenjima;
2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima – kontrola emocija, samoregulacija odnosno sposobnost da se umirimo, upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima, prilagodba na promjene u okolini;
3. Motivacija odnosno samomotivacija – motiviranost za postizanjem postavljenih ciljeva, koji su realni, izvedivi, izazovni te ustrajnost u njihovom postizanju unatoč potencijalnim padovima i neuspjesima;
4. Socijalne vještine – poput pozitivnog, poželjnog i prilagođenog ponašanja u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu;
5. Empatija odnosno suosjećanje s drugima – sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i uvažavanja osjećaja drugih ljudi, npr. iz njihovog izraza lica, tona glasa, držanja tijela, a ne samo izgovorenih riječi te adekvatno reagiranje na tuđe emocije.

Autor: Matej Čuljak