Početak pedagoške godine uvijek je vrijeme upoznavanja. Upoznajemo djecu, ona upoznaju nas, međusobno se upoznaju, upoznaju prostor, nove poticaje i sve ono što ih u njemu čeka. A onda, nakon prvih dana i tjedana, dolazi ono što smatram jednim od najvažnijih dijelova našeg rada – promatranje.
Kako se dijete igra? Što bira? Gdje se najduže zadržava? Traži li društvo ili mu više odgovara samostalna igra? Kako koristi poticaje koje smo ponudili? Što ga privlači, a što zaobilazi?
Upravo iz tog promatranja trebali bismo krenuti kada razmišljamo o poticajima jer neće svako dijete na isti poticaj reagirati na isti način.
Sjećam se situacija kada bih ponudila glinu i očekivala da će djeca krenuti oblikovati i stvarati. No, onda bih vidjela potpuno različite reakcije. Jedno dijete je odmah počelo gnječiti, pritiskati i istraživati glinu rukama. Drugome je bilo važno napraviti konkretan predmet. Treće dijete je dugo promatralo i uopće nije htio dotaknuti. Četvrto dijete preskače glinu, ali pokraj nje primjećuje štapiće i počne ih slagati, uspoređivati i graditi. Isti poticaj, a potpuno različiti pristupi djece i iskustva.
Stoga se često pitam: Je li dijete zaista nezainteresirano ili mu jednostavno taj poticaj u tom trenutku ne odgovara?
Kako vidite dijete?
Poticaj nije dobar samo zato što je lijepo pripremljen, kreativan, kvalitetan ili metodički zanimljiv. Njegova vrijednost vidljiva je u odnosu s djetetom.
Ako primijetim da dijete danima gradi, možda mu ne trebam ponuditi novu „aktivnost građenja“. Možda mu trebam ponuditi drugačiji materijal, fotografiju građevine, velike kartonske kutije, prirodne materijale ili jednostavno promijeniti prostor u kojem gradi.
Ako dijete stalno crta, možda mu ne trebam zadati još jednu temu. Možda mu trebam ponuditi drugačiji papir, ugljen, kredu, veliki format ili omogućiti crtanje na drugačijoj podlozi.
Ako dijete promatra drugu djecu, možda ga ne trebamo odmah uključivati riječima: „Hajde, idi se i ti igrati. Prijatelji te čekaju!“ Možda mu trebamo dati vrijeme da promatra i pronađe svoj način uključivanja ili uključiti se zajedno s djetetom.
Individualni pristup ne mora biti kompliciran
Ne znači da za svako dijete moramo pripremiti potpuno drugačiju aktivnost. Ponekad znači samo da jednom djetetu npr. damo više vremena, drugome drugačiji materijal, trećemu mogućnost kretanja, a četvrtome prostor da nešto napravi na svoj način.
Zato na početku godine sugeriram jednostavna pitanja koja će otvoriti nova vrata:
- Što dijete bira kada ima mogućnost izbora?
- Čemu se vraća?
- Kako koristi poticaj?
- Kako reagira kada mu nešto ne uspije?
- Traži li pomoć ili pokušava samo?
- Kako se uključuje u igru druge djece?
- Što se događa kada promijenimo poticaj?
- Po mojem mišljenju najvažnije: Što mi dijete svojim ponašanjem pokušava reći?
Promatranje nije samo gledanje. Promatranje je način da upoznamo dijete dovoljno dobro da mu možemo ponuditi ono što mu u tom trenutku treba.
Zato volim reći da dobar poticaj ne počinje na stolu koji smo pripremili, već počinje pogledom usmjerenim na dijete.
Tek kada stvarno pogledamo što djeca rade, što ih zanima, što ih pokreće i kako istražuju, možemo početi stvarati prostor i nuditi poticaje koji za njih imaju smisla. Upravo u tim malim svakodnevnim odlukama, individualni pristup djetetu postaje stvaran i vidljiv u svakodnevnom radu.
Autorica: Lana Kihas Pranjić
Odgojiteljica i edukatorica
