
Što su to soft skills i zašto su važne za odgojitelja?
Ručni rad u kontekstu ovog doba kada nam je sve dostupno, doslovno na dlanu, preko pametnih telefona, djeluje kao da sam otvorila neku davno zaboravljenu bakinu škrinju u kojoj su igle i konci, vuna, čipka i rukom izvezena platna.
Mogli bi postaviti pitanje čemu bi nam to mogle poslužiti ove odavno zaboravljene vještine pri odgoju i obrazovanju novih generacija?
Iako se radi o tradicijskim vještinama čiji je rezultat uvijek unikatni predmet uporabne ili umjetničke vrijednosti pa pritom pripadaju primijenjenim umjetnostima u današnjem društvu ne pridaje im se ni važnost niti značaj. Velik utjecaj na takvo poimanje ima industrijalizacija, konzumerizam i masovna proizvodnja svima dostupnih jeftinih uporabnih predmeta, čime je nestalo potrebe za prakticiranjem tradicijskih vještina poput ručnoga rada u obiteljima, a time i u zajednici (Županić Benić, Jambrešić, 2020).
Novim generacijama nameću se trendovi, primjerice u modnoj industriji koji se mijenjaju svakih nekoliko mjeseci, time se mijenja i percepcija mladih o odjevnom predmetu kao nečemu „što ionako iduće sezone neće biti u modi“, taj predmet obezvrjeđuje se kupnjom novog čime se potiče konzumerizam i nekritičko mišljenje. Iz takve manipulacije nisu izostavljena niti djeca, okružena i zatrpana mnoštvom igračaka koje samo kratkotrajno zaokupljaju njihov interes.
Dok reklame iz dana u dan nude nove, drugačije, uzbudljivije „must have“ igračke koje ubrzo nakon što su kupljene padnu u zaborav. Pa što bi iz sveg ovog moglo zaključiti dijete koje tek koju godinu kroči ovim svijetom? Dijete kojemu ubrzani život obitelji i općenito zajednice nameću cjelodnevni raspored isprepleten mnoštvom različitih medija koji privlače njegovu pozornost i uvlače ga u svjetove u kojima ono nije aktivni tvorac. S druge strane u svima nama postoji urođena potreba za aktivnim stvaranjem, činjenjem, djelovanjem. Ta potreba temelj je zadovoljstva životom koje se ogleda u užitku stvaranja nečega što je produkt našeg stvaralačkog angažmana, naše vlastite imaginacije, osjećaja i potrebe da oblikujemo, dotičemo i preoblikujemo materijale.
Da bismo to potvrdili dovoljno je zamisliti bilo koje dijete i ugledat ćemo to zadovoljstvo i trenutnu spremnost na djelovanje i stvaranje u svakome od njih, ako ih na to potičemo. Aktivnost je ključna za djetetov cjelovit razvoj jer ono svoje kompetencije stječe taktilno kroz dodir, pokret, osjećaj i iskustvo, a jedna od takvih aktivnosti koja to objedinjuje je savladavanje vještine ručnoga rada (Županić Benić, Jambrešić, 2020). Ručni rad podrazumijeva vještinu ovladavanja nekim medijem, potiče dijete na proizvodnju, odnosno da svoju aktivnost usmjeri na kreativno stvaranje i proces čiji je produkt proizvod koji ima uporabnu vrijednost, odnosno razvija poduzetničke kompetencije.
Ujedno ta rukotvorina produkt je i dio jastva i samoizražavanja tvorca, odnosno prikaz njegove vještine, znanja, misli, iskustava, opažanja i osjećaja, a ujedno podržava sposobnost kreativnog izražavanja urođenog aspekta nečije psihe (Pöllänen, 2009). Odnosno potiče kreativnost i inovaciju, ali i kvalitetno provedeno slobodno vrijeme. Kroz takvo djelovanje dijete razvija pozitivan odnos prema okolini, svome radu, jača samosvijest i samopouzdanje. Zadovoljstvo djelovanja prakticiranjem ručnog rada podupire kod djeteta osjećaj jedinstvenosti, jača njegov identitet, samosvijest, osamostaljuje ga, čini samopouzdanim što utječe i na stvaranje pozitivne slike o sebi, te ga usmjerava da je u svom životu aktivni sudionik, stvaratelj i „proizvoditelj svog svijeta“, a ne pasivni konzument.
Davnih dana Pestalozzi je čovjekovo djelovanje- učenje podijelio na tri dimenzije: intelektualna dimenzija koja se odnosi na glavu, moralna koja obuhvaća srce, te fizička koja pripada rukama (Kuhlemann i Bruhlmeier, 2002 prema Županić Benić, Nevistić, 2018). Danas je djelovanje pretežno usmjereno na intelektualnu sferu ljudskog djelovanja. Maria Montessori isticala je da ponavljanje praktičnih vježbi potiče ustrajnost, usklađenosti pokreta, koncentraciju, slobodni odabir, red i unutrašnju motivaciju (Philipps, 2003 prema Županić Benić, Nevistić, 2018).
U najnovije doba razvoj neuroznanosti i istraživanja ljudskog mozga dokazala su da je znanje stečeno radom rukama povezano i s razvojem mozga (Garber, 2002). Različiti znanstvenici došli su do istog zaključka da veći broj ponavljanja kroz učenje motoričkih sposobnosti dovodi do strukturalnih promjena na mozgu (Huotilainen, 2013; Wan & Schlaug, 2010 prema Županić Benić, 2018), stoga, učenje novih vještina mijenja ne samo naš fizički mozak nego i naš osjećaj jastva (Marchand 2008).
Ovo su samo neki od primjera zašto poticati kod djece prakticiranje vještina koje se temelje na radu rukama. Ujedno upoznavanje djeteta s tradicijskim vještinama poput ručnog rada kao dijelom naše kulturne baštine ima veliku ulogu u kultiviranju dječjeg duha, razumijevanju života pojedinca u zajednici te formiranju kulturnog identiteta. U konačnici prakticiranje tradicijskih vještina ručnog rada i izražavanja kroz primijenjene umjetnosti našoj djeci vraćaju osjećaj za trajne vrijednosti i kvalitetu življenja, jer kvaliteta je opozitna kvantiteti i površnosti koje su danas nažalost postali zajednički nazivnik društveno nametnutih nam normi.
Autorica: doc. dr. sc. Marijana Županić Benić
Izvor: OMEP.hr