Striček Duško: Roditelj treba biti odgovorna odrasla osoba koja vodi dijete, ne obrnuto

Waldorfski odgojitelj Duško Ilijević, poznatiji većini kao striček Duško, u vrtiću radi već 22 godine, jer je želio na najpozitivniji način utjecati na buduće generacije. Nije ni slutio da će ga snimanje videa sa savjetima za roditelja za Instagram i TikTok odvesti do ovako velike količine pratitelja koji dolaze iz cijele regije. Svoj poziv shvaća vrlo ozbiljno i odgovorno, kao i svoj utjecaj na brojne pratitelje. 

Što se najviše promijenilo u odnosu između roditelja i djece od kada ste počeli raditi kao odgojitelj do danas?

Roditelji su nesigurniji, osobito mlađi, prakticiraju popustljivi odgoj koji je sve popularniji i koji ima dobrih strana, ali koji se nije imao vremena empirijski provjeriti prije provođenja, pa dolazimo u eru da srećemo roditelje čija djeca primjerice biraju gdje će se sjediti u restoranu, umjesto da to učine roditelji ili konobari. Pa tako imamo npr. slučaj djevojčice koja je svaki dan jela isključivo jednu marku špagete kupljenih u točno određenom dućanu i tata nije smio doći po nju ako nije u ruci držao prozirnu najlonsku vrećicu kroz koju je mogla vidjeti da je kupio ispravne špagete…

To ne napravi dijete, već roditelji. Sve krene iz najtoplije pozicije da je roditelju jedino važno da dijete nije gladno i da nešto pojede, ali djetetovo zdravlje i razvoj ozbiljno su narušeni. Ili čujem da roditelj izgovara djetetu mlađem od dvije godine rečenicu: Ali dogovorili smo se… Ne dogovaramo se s tako malim djetetom. Koliko god su pametni i bistri, nema tu dogovora, već djelovanja. 

Kad je vrijeme da ih se uključi u dogovor i odluke?

Uvijek ih možete dovesti u situaciju da imaju određeni izbor, da odaberu između dva kompleta odjeće ili između kruške i jabuke, no ne daje mu se izbor želi li jesti užinu ili ne. 

Je li lakše pridobiti dijete na suradnju dok je u kolektivu, hoće li oponašati drugu djecu?

Oponašat će odgojitelja, a drugu djecu tek od 3 i pol ili 4 godine. Oponašaju najviše roditelje, u vrtiću odgojitelje, kasnije učitelje. Slijedit će pravila koja vrtić ne može pretjerano eskivirati. Ritam obroka i svih važnih stvari u danu, taj ritam i struktura daju osjećaj sigurnosti djetetu. 

Koliko je normalna situacija da se djeca u vrtiću ponašaju vrlo pristojno i suradljivo, a kod kuće pokazuju sasvim neko drugo lice, manje su suradljiva i više temperamentna?

To je normalno, doma smo najopušteniji. 

Cilj Waldorfske pedagogije - u prvih sedam godina u djetetu probuditi aktivnu volju i znatiželju

Završili ste studij waldorfske pedagogije i radite prema njezinim načelima, zar ne?

Tako je, u međuvremenu sam postao i vanjski suradnik Institut za waldorfsku pedagogiju u Zagrebu i  međunarodni predavač. Prepoznao sam u tome dobrim dijelom i svoj odgoj i odrastanje u malom mjestu (Daruvar) gdje učiš što se sve može raditi u vrtu, uobičajen je ručni rad i preuzimanje odgovornosti za vlastite obaveze, živiš jedan zdrav i cjelovit pristup odgoju. 

Jesu li djeca koja polaze waldorfski program spretnija od ostale djece?

Snalažljivija su, samostalnija. Prioritet vrtića je da se odgaja cjelovito biće, a ne da se prati većinom intelektualni akademski napredak. Fizički razvoj, duševni, emotivni, ne zanemaruje se i ne ostavlja sa strane kao nešto što će se već jednom stići, već je cilj da se u prvih sedam godina u djetetu probudi aktivna volja i znatiželja, da mu se omogući dovoljno vremena za istraživanje i slobodnu igru, da ima zdravo okruženje u svim tim aspektima, pa da kad krene u školu ima želju za znanjem, a ne da je motivirano nagradom ili kaznom. 

Postoji li razlika u pristupu djeci kod muških i ženskih odgojitelja u vrtićima?

Može se primijetiti razlika već kod bilo koje dvije osobe u skupini, ne oponašamo jedni druge. Ja sam strog odgajatelj, držim do reda i discipline, jer u waldorfskoj pedagogiji se ne pušta djetetu da može raditi što mu volja, već je taj program strukturiran i ima svoj red i ritam i ima aktivnosti koje se kroz dan i tjedan moraju odraditi i koje slijedimo.

Koliko ostaje djeci vremena za slobodnu igru?

Puno. Djetetu je u današnjem svijetu, osobito u ovako velikom gradu kao što je Zagreb, uz toliku količinu izvanvrtićkih aktivnosti važan taj dio tzv. izdaha. Sve ove aktivnosti koje djeca pohađaju poput sporta, ritmike, dramske grupe… nazivamo udasima koje netko drugi daje kao input. I mi odrasli trebamo imati period otpuštanja svih stvari koje utječu na nas kroz dan. Dječji aspekt tog otpuštanja je slobodna igra u kojoj ona imaju pravo kreirati vrijeme na način koji im je potreban, gdje je velika odgovornost na odraslima da pratimo da ta igra bude kvalitetna, da ne bude destruktivna.

Ponekad ima destrukcije u igri, jer je to normalan dio igre, gdje je igra sama sebi svrha, gdje nema cilja, dijete ne dobiva upute, već mu se daje vrijeme i sigurno okruženje da se slobodna igra dogodi. Ona se prirodno događa kod sve djece, čak i djece s poteškoćama, jer je to prirodno u svima nama. U toj igri mi profesionalci i roditelji možemo prepoznati djetetove afinitete u nekoj budućnosti, bez obzira na to hoće li oni zaživjeti u budućnosti ili ne, to nije toliko važno.

U slobodnoj igri konflikti su prirodni, puštam ih da se dogode

Kako rješavate konflikte unutar grupe?

Među djecom postoji prirodna agresivnost, koja je normalna ljudska potreba. Baš kao i u životinjskom svijetu kad imate laviće koji se uče izboriti za svoj komad ručka. Dakle, u slobodnoj igri se događaju sasvim prirodno i konflikti i to služi uspostavljanju socijalnih vještina, uspostavljanju mikrohijerarhije unutar te male skupine. U dobar dio toga se ne uplićemo, jer to ni ne bismo trebali raditi. Ako želim da netko razvija vlastite snage i sposobnost da se izbori za sebe, onda mu moram dopustiti da dođe u takvu situaciju.

Dio roditelja me prije zbog toga čudno gledao, jer sam rekao da ja to puštam i želim da odu na tzv. dark side (tamnu stranu), jer moramo znati naći balans. Zbog takvih trenutaka je važno da u bajkama budu onakvi drastični završeci koji su problematični uglavnom samo nama odraslima. Djetetu to nije grubo, treba mu polaritet da zna naći svoj individualni balans u tom jednom trenutku. 

To je sve vezano uz tzv. grubu igru preko koje djeca uče granice gdje je zabava, a gdje počinje nekome bol ili nelagoda, no što je s djecom koja su visokoosjetljiva pa im i manje grub dodir može biti neugodan? Imate li takvog iskustva?

U mojih preko 20 godina rada s djecom, svega jedno do dvoje djece je imalo realno takav problem, a sve ostalo je slično današnjoj tendenciji da tolika djeca ima neku vrstu dijagnoze, od ADHD-a, funkcionalnog autizma i slično. Susrećem roditelje koji vode djecu od specijalista do specijalista samo da dobiju papir s nekom dijagnozom koja tada postaje opravdanje da oni tu ništa ne mogu, jer dijete ima dijagnozu… Ne, tek onda moraš zapeti jer je to tvoje dijete. Nije dovoljno samo ga voditi stručnjacima i žaliti se drugima da ništa ne možete. Slično se događa i u mojoj struci pa kad se pojavi dijete s takvim papirom, odmah se traži da dobije asistenta, jer drugo rješenje ne vide. Nemojte to raditi djeci. 

Dolaze li roditelji samoinicijativno po neke savjete prije nego odvedu dijete kući?

Dolaze, nama je u opisu posla da savjetujemo roditelje, dapače roditeljska je obaveza da dođe na individualne i grupne roditeljske sastanke. U ovom se periodu odrastanja događaju jako važne stvari koje će obilježiti djetetov ostatak života. Mi nismo čuvališta, već ljudi s diplomom na temelju koje radimo s vašom djecom, promišljene, smislene aktivnosti koje su u najboljem interesu vaše djece. 

Promašaj je odabrati pretjerano popustljiv pristup roditeljstvu i odgoju 

Koliko su vaši pratitelji zadovoljni vašim savjetima na društvenim mrežama, smatraju li ih korisnima i izvedivima?

Velika većina komentara ispod mojih videa je pozitivna i većina ljudi s kojima radim individualno su zadovoljna. No ono u čemu vidim najveći problem je dosljednost. Danas žurimo, sve tražimo preko ekrana, isprobavamo savjete jednom i ako ne uspije, više ne pokušavamo. I to je pogrešno. Ako nešto želim promijeniti u svojoj skupini, ili uvesti neko novo pravilo, metodu igre i sl. ja trebam biti dosljedan, prije svega ja, a onda će djeca to početi oponašati.

Uspijevate li postići suradnju roditelja vaših vrtićanaca da budete usklađeni u tim odgojnim procesima kako se ne bi dogodilo da u vrtiću djeca rade jedno, a kod kuće nešto deseto?

S obzirom na to da radimo dodatni program u vrtiću, od roditelja očekujem da dodatno rade na tome što su odabrali, jer to nije besplatni program, pa ako ste već kod nas, mi ćemo pomoći oko svih specifičnosti za određenu obitelj, sa željom da dijete ima pristup što primjereniji sebi.

Roditeljima je danas dostupna velika količina različite literature vezane uz odgoj djece, što smo točno time postigli? Jesu li roditelji pogubljeni u moru savjeta ili pokušavaju slijediti određeni oblik roditeljstva?

Ima jednih i drugih. Roditelji znaju otići u jako široku sferu čitajući sve na što naiđu, bez obzira na to što su savjeti vrlo kontradiktorni. Oni osobno imaju treće mišljenje ili imaju ideju da bi trebali postupati drugačije pa isprobavaju, a od te količine isprobavanja jedino izgubiš vrijeme koje si uložio. Trebali bi naći ravnotežu koja odgovara njihovoj obitelji jer ne postoji jedinstveno zlatno pravilo za sve. 

Postoje li neki promašaji što se vrste roditeljstva tiče u današnje vrijeme?

Promašaj je odabrati pretjerano popustljiv pristup, kad prebaciš svoju odgovornost djetetu. Nedavno sam razgovarao s majkom koja ima djevojčicu nešto stariju od dvije godine i majka očekuje da će djevojčica sama odlučiti ujutro ide li u vrtić. Takvih primjera ima puno. To roditelji ne rade zato što im nije stalo, već žele izbjeći raznorazne traume. Sa svih strana im se nameće da moraju paziti da zaštite dijete od trauma. No roditelj treba biti odgovorna odrasla osoba koja vodi dijete, ne obrnuto.

Za kvalitetan cjelokupan razvoj je važno da djeca trče, padaju, uprljaju se 

Ispada da tijekom djetinjstva skupimo najviše trauma, no postoji li neki pristup određenom događaju koji je izmakao kontroli, koji će ublažiti situaciju da do traume ne dođe?

Što se predškolske djece tiče, najbolje što možemo je spriječiti takve situacije tako da budemo budni uz djecu, ne djelujemo iz straha da će se nešto opasno dogoditi pa braniti sve što se može, npr. kontakt s nečijim kućnim ljubimcima ili prometom, nego svjesno ići s povjerenjem u dan. I uz sve obaveze koje dan nosi da se probaju iznijeti sve te situacije na najnormalniji način koji možemo. 

Koliko roditeljski pristup npr. djetetovom padu ili ozljedi može utjecati na djetetov doživljaj same situacije? 

Ako se djeca i ozljeđuju pri padu, to je najčešće zato što im roditelji brane da hodaju. Zato imamo djecu koja ne znaju trčati, koja ne znaju pasti, djeca koja se ne znaju ustati… Kretanje pak utječe na razvoj govora. Susretao sam se s djecom kojima su branili da trče i ona nisu mogla verbalizirati neke glasove. Za kvalitetan cjelokupan razvoj je važno i da djeca padaju i da prljavu ruku od pijeska stave u usta ili nos… 

Može li se napraviti usporedba posljedica na razvoj djeteta od kada su ekrani zavladali svijetom, budući da roditelji često ne znaju pronaći način kako da ih se koristi sigurno? Postoje li dobre strane korištenja tih ekrana ili će uskoro nastati opći kaos?

Kaos je već tu. Jedino možemo djelovati tako da radimo na samoodgoju nas odraslih i na tome kakvi smo uzori djeci. Ako mi 'visimo' na telefonu, i dijete će željeti to isto. Ogromne su negativne posljedice, bez preuveličavanja, od ovisničkog ponašanja, apstinencijskih kriza zbog uskraćivanja ekrana, nemogućnosti uspostavljanja socijalnih kontakata, nemogućnosti djeteta da izdrži kontakt očima, smanjena samostalnost djece koja se ne svlače i oblače sama.

Nema zdravog razvoja mozga ako ima previše ekrana. Treba promišljati kad je išta od toga uistinu potrebno djetetu. U školi će povremeno trebati ekrane da obave neki od zadataka, ali to se razlikuje od škole do škole. Postoje, nažalost, čak i neki vrtićki programi koji se bave medijskim opismenjavanjem djece, ja osobno mislim da je to potpuno nepotrebno i ako oni sa 4, 5, 6 godina idu učiti o tehnologiji koja se toliko rapidno mijenja, to će već dugo biti „parni stroj“ kad oni budu odrasle osobe koje će morati koristiti neku najnoviju tehnologiju. 

Iz mentalne pustinje i dosade bude se kreativnost, mašta i samopouzdanje

Čini li vam se da vaši pratitelji na društvenim mrežama slijede u praksi vaše savjete ili samo sve to pozorno prate, voljeli bi se tako ponašati, ali im baš ne polazi za rukom?

Ima raznolikih komentara s jedne i s druge strane i sve ovisi o tome koliko smo se spremni mijenjati, tj. moj kanal je dobar dio tema posvetio samoodgoju nas odraslih. Koliko sam ja spreman ostaviti mobitel da se puni u kuhinji dok spavam i zašto ga moram puniti svaki dan, zašto toliko screen time-a imam ja sam. Volim tražiti izgovore u količini pratitelja kojima se trebam posvetiti, a zapravo je moja odgovornost samo u meni.

No kada su djeca u okolini – na mom poslu mobitel stoji na ormaru, potpuno stišan, bez vibriranja, trudim se da tako ostane cijelo radno vrijeme. Mi smo uzori pred djecom. Trebali bismo biti uzor dostojan oponašanja.

Što je sa situacijama u kojima se djeca krenu osjećati izolirano od svojih vršnjaka jer im kao odgovorni roditelji branimo pristup određenim sadržajima ili ekranima općenito?

Tu se vraćamo na vrtićku dob. U tom se periodu budi ta volja, svjesno od najbližih odraslih. U skladu s buđenjem te volje ovisi i hoću li mu dati mobitel u ruke ili ću ga potaknuti da bude u toj tzv. mentalnoj pustinji, dosadi, gdje jedino tvoja proaktivnost budi interese s kojim ćeš se baviti u narednom periodu, a onda iz toga se bude kreativnost, mašta, a kasnije i samopouzdanje. Ja to radim, jer u tome vidim vrijednost, okolina to podržava ili ne. Dijete neće odabrati aktivnost koja je loša, u cijelom svom stažu nisam vidio da je dijete svjesno odabralo u periodu slobodne igre nešto što će činiti loše drugima.

U četvrtoj godini kad krenu mehanizmi samoregulacije pa do trenutka kad krenu u školu već takvim pristupom možemo puno utjecati na razvoj djetetova samopouzdanja. Zato su i konflikti koje imaju važni. Ako znam odreagirati na ispravan način u slučaju konflikta već sada (naguravanje, tužakanje i sl.), kad djeca dođu po moju pomoć, ja im kažem „Čuvaj se“. Hoće li čuvati sebe na način da se makne ili drugom djetetu kaže „Smeta mi to, prestani“ ili da ga gurne natrag, ono mora procijeniti samostalno.

To je trenutak povjerenja koji im moramo dati da bi to dijete razvijalo samopouzdanje. Na ovaj će se način to isto dijete kasnije u nekoj situaciji vršnjačkog konflikta, nešto lakše nositi s tim. Bit će problema, ali će se događati da dijete tada dođe roditelju ili učiteljici ili grupi djece i kaže „To mi se ne sviđa“.

Raste li po vama broj djece s poteškoćama u razvoj kako se predstavlja u javnosti?

Dobar dio tih poteškoća je posljedica konzumiranja ekrana, jer kod nas se relativno nedavno spominje ekranizam i digitalna demencija ili ekranski autizam koji ima obilježja demencije ili autizma, a koji su neposredno uvjetovani pretjeranom konzumacijom ekrana, neprimjerenim sadržajem, preranoj izloženosti takvom sadržaju… To nije primjereno malom djetetu. Što se tiče onih službenih dijagnoza koje se navode, mislim da toga ima podjednako kao i prije, ne vidim u radu neku veliku razliku u odnosu na prije 20 godina. Svakako je porastao broj djece koja imaju smanjenu pažnju, no to se može povezati s izloženošću ekranima.

Sustav ne brine o mentalnom zdravlju odgojitelja

Što se događa s brojem odgajatelja u našoj zemlji, gdje nestaju?

U drugim državama. Postali smo deficitarno zanimanje. Zagrebačko sveučilište više nema niti prijemne ispite, jer je premalo zainteresiranih za studij. Spominje se stalno otvaranja novih vrtića, no u vrtićima nema tko više raditi. Prije nekoliko godina je na zavodu za zapošljavanje bila hrpa odgojitelja, sada su postali endemska vrsta. Vrtićke skupine u cijeloj regiji su prenatrpane, odgojitelji malo plaćeni, a mi koji radimo u vrtićima, sigurno to ne radimo zbog novca.

Kako se opuštate nakon radnog dana, koje su vaše metode za bijeg od stresa?

Sustav uopće ne brine o mentalnom zdravlju odgojitelja, no imam terapeuta s kojim mogu proći sve teme i kao striček Duško u vrtiću i kao striček Duško na društvenim mrežama ili kao privatna osoba, jer mentalna higijena je izuzetno važna.

Uspijevate li odgovoriti na sva pitanja svojih pratitelja?

Zajednica na internetu raste brže nego što sam zamišljao, trenutno je na Instagramu i Tik Toku zajedno preko 160 tisuća pratitelja, i dalje vodim sve sam, od objava, snimanja, davanja intervjua, gostovanja, nemam suradnike jer se roditelji obraćaju izravno meni, pa na odgovore odgovaram samostalno. Na odgovore nekad treba dulje čekati, zahvalan sam na strpljenju svojih pratitelja. 

Intervju vodila: Ivančica Tarade, mindfulness trenerica, edukatorica i mama dviju kćeri